Dok su sve oči uprte u izgradnju arhitektonskih čuda poput nebodera u Dubaiju, lebdećih hotela u Singapuru ili pametnih gradova u Saudijskoj Arabiji, na marginama globalne pozornosti raste i opstaje drugačija vrsta urbane stvarnosti - ona koju ne dizajniraju arhitekti, već siromaštvo. Daleko od modernih vizija budućnosti koje blistaju staklom i čelikom, nalazi se Kibera - najveći slam Afrike i jedan od najnaseljenijih neformalnih naselja na svijetu.
Smještena samo pet kilometara jugozapadno od samog središta Nairobija, glavnog grada Kenije, Kibera je samo geografski blizu centra moći, a zapravo predstavlja totalnu suprotnost. Procjene o broju stanovnika Kibere variraju jer službene statistike gotovo da i ne postoje. Kenijska vlada tvrdi da ondje živi oko 250.000 stanovnika, dok nevladine organizacije, uključujući UN-Habitat, procjenjuju da broj prelazi 700.000, a neke brojke idu i do milijun. I to na prostoru veličine 2,5 kvadratna kilometra, što znači da u prosjeku ondje živi više od 280.000 ljudi po kvadratnom kilometru - što je gustoća naseljenosti koju teško može pojmiti netko iz naših krajeva...
Većina kuća u Kiberi izgrađena je od blata, lima i otpada, a prosječna površina doma iznosi oko 12 kvadratnih metara, često bez prozora, vode i struje. Višečlane obitelji žive u jednoj prostoriji, dijeleći madrace, bez trunke privatnosti. Električna energija, ako i jest dostupna, često se dobiva nelegalnim priključcima, a ni opskrba vodom nije stabilna. Samo 20 posto stanovnika ima pristup osnovnoj sanitarnoj infrastrukturi, a na jedan javni zahod dolazi čak i do 500 korisnika dnevno.
U Kiberi ne postoji sustav prikupljanja otpada, kao ni kanalizacija - fekalije često završavaju u plastičnim vrećicama, koje se potom izbacuju kroz prozor, na ulicu. Voda, često zaražena bakterijama, prodaje se na kante, a bolest iskorijenjene u većem dijelu svijeta, poput kolere i tifusa, stalno su prisutne, naročito za sezone kiša, kad otpad poplavljuje improvizirane ulice.
Unatoč svim statistikama koje ukazuju na ekstremno siromaštvo (više od 60 posto stanovnika živi od manje od jednog američkog dolara dnevno), Kibera nije mrtvo mjesto. Naprotiv, vrvi životom i energijom, borbom i otpornošću. Ondje ima čak i škola, koje uglavnom vode nevladine organizacije i zajednice. Zajednica je puna malih trgovina, improviziranih frizerskih salona, pa čak i ‘kino dvorana‘, smještenih pod limenim krovovima baraka. Mladi pokreću hip-hop studije i filmske radionice, a žene organiziraju male kolektive za šivanje i proizvodnju sapuna.
U Kiberi se dnevno proizvede oko 150 tona otpada, ali iz tog otpada nastaju sirovine za preživljavanje - plastične se boce recikliraju, metalni otpad preprodaje, a korištena roba iz zapadnih zemalja dobiva drugi život. Dječaci obavljaju fizičke poslove za nekoliko šilinga, a djevojčice pomažu majkama na malim štandovima s hranom. Škole poput Kibera Girls Soccer Academy pružaju nadu kroz sport i obrazovanje, pokušavajući otrgnuti što više djevojčica iz kandži siromaštva.
PROČITAJTE VIŠE
Kibera je mjesto koje brzo raste bez urbanističkog plana, bez državnih potpora i - zapravo - bez formalnog priznanja postojanja većine njezinih stanovnika. Ali i u tom se neredu rađa red, kroz solidarnost, zajedništvo i nevjerojatnu snalažljivost njenih stanovnika. Kad sljedeći puta budete čitali o gradnji luksuznih stambenih nebodera negdje u svijetu, prisjetite se da postoje i ovakva mjesta, bez temelja i plana gradnje, u kojima svakodnevno žive milijuni ljudi.
Komentari
0